Čovječja ribica - Jama Baredine

Čovječja ribica (lat. Proteus anguinus Laurenti) je endemski vodozemac iz porodice glavašica i jedini predstavnik roda Proteus. Spada u razred vodozemaca (Amphibia) i red repaša (Caudata ili Urodela).

Rasprostranjenost

Jedini je europski pravi podzemni (stigobiontski) vodozemac i ujedno najveća prava podzemna životinja na svijetu. Živi u podzemnim vodama na širem području dinarskog krša na teritoriju Italije, Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Samo na hrvatskom dijelu Dinarida poznato je 68 lokaliteta na kojima je barem jednom zabilježeno prisustvo čovječje ribice.

Opis vrste

Tijelo joj je izduženo, nježno i jeguljasto. Dužina odrasle jedinke najčešće iznosi od 20 do 25 cm a mužjaci su nešto manji od ženki.. Bijele je boje (nedostatak pigmenta) s primjesama žute i ružičaste koje potječu od površinskih kapilara. Zbog sličnosti njene kože s ljudskom u svom je nazivu dobila atribut „čovječja. Zbog života u stalnoj tami podzemlja oči su joj potpuno zakržljale i prekrivene slojem kože. Kod mlađih jedinki oči su još uvijek vidljive. Na spljoštenom repu, koji je kraći od tijela, je kožna peraja. Noge su malene s po 3 slabo razvijena prsta na prednjim nogama a na stražnjim nogama nalaze se po dva prsta. Diše škrgama (čitav život zadržava i po tri vanjske čupave škrge koje se nalaze na obje strane glave) i kožom a u uvjetima veoma niske koncentracije kisika i plućima koji su sporedni organ.

Evolucijska posebnost

Za razliku od većine drugih vrsta vodozemaca čovječja ribica nikada ne prolazi potpunu preobrazbu te u odraslom stadiju zadržava morfološke karakteristike ličinki. Takva pojava se naziva NEOTENIJA. Morfološke karakteristike neoteničnih životinja su tri para velikih razgranatih crvenih škrgi, relativno kratka i uska repna peraja te reducirane oči.

Prehrana

Hrani se vodenim račićima, crvolikim životinjama, ličinkama kukaca (uglavnom vodencvijetova i obalčara) i mekušcima. Te životinje kojima se ribica hrani ili žive u podzemlju ili u podzemlje dospiju s površine (donese ih voda ili padnu u špilju). Dokazano je kako čovječja ribica u iznimnim situacijama može preživjeti čak do godinu dana bez hrane.

Razmnožavanje

Razmnožava se spolno, putem jajašaca, a spolnu zrelost dostiže oko 15. godine. Ako dođe do oplodnje, nakon 2-3 dana ženka počinje s polaganjem jaja. Ukupno može položiti i do 70 jaja.

Starost

Čovječja je ribica vodozemac s najdužim životnim vijekom, pretpostavlja se da mogu doživjeti i 100 godina. Razlozi njihove dugovječnosti su smanjena aktivnost, spori metabolizam te nepostojanje prirodnog neprijatelja u njihovom staništu.

Legenda

Na ovim prostorima kružilo je vjerovanje da u nekim spiljama žive zmajevi i da ti zmajevi kontroliraju količinu vode koja izvire iz špilje van. Zmaj je povremeno isušivao izvor, a kada bi vodu ponovno propustio s njom bi na površinu izlazila i zmajeva mladunčad. Ljudi su pronalazili te jedinke, ali nisu znali da je to čovječja ribica, već su vjerovali da su to mladi zmajevi.

Istarska čovječja ribica

U Istri je prvi put viđena prije otprilike 100 godina, a vremenom je otkrivena na više lokaliteta. Pretpostavlja se da je istarska populacija čovječje ribice nekoliko milijuna godina odvojena od susjednih populacija u dinarskom kršu od kojih se vidno razlikuje po morfološkim specifičnostima, a u novije je vrijeme dokazana značajna genetska razlika te je znanstveno zabilježena kao nova podvrsta imenom – Istarska čovječja ribica. Prvi put je u podzemnim vodama Poreštine otkrivena 1975. godine od strane speleologa iz Poreča (Speleološko društvo Proteus). Zahvaljujući tom otkriću danas je možemo vidjeti u razgledu turistički uređene jame Baredine.